SJEĆANJE na našu najveću ljubav

Ermin-Garo Bostandžić

-

Petnaest godina je prošlo otkako si otišao iz ovog svijeta, a mi i dalje ne možemo reći da je prošlo i sjećanje na tebe. Jer kako da prođe nešto što je zauvijek ostalo u srcu? Godine prolaze, kalendari se mijenjaju, život nas odnese na razne strane, ali neke osobe vrijeme ne može izbrisati. Ti si jedna od njih. Ostao si u našim mislima, u našim uspomenama, u svakom onom tihom trenutku kada zastanemo i sjetimo se svega što smo bili. Često poželimo da možemo vratiti samo jedan dan, jedan sat, pa čak samo jedan trenutak. Da te još jednom vidimo, čujemo tvoj glas, pogledamo tvoj osmijeh i zagrlimo te onako kako se grli neko kog ne želiš nikada izgubiti. Mnogo toga bih ti danas imali reći. Ispričali bi ti koliko je život prošao, koliko se toga promijenilo, koliko je dana došlo i prošlo. Ali jedno se nije promijenilo, mjesto koje imaš u našem srcu. Nekada nam se čini da te prepoznajemo u prolazniku, da čujemo tvoj glas u gužvi, da ćeš se pojaviti na mjestu na kojem smo te nekad čekali a onda shvatimo da su ostale samo uspomene, i baš tada najviše zaboli ono što se riječima ne može opisati, spoznaj da čovjek može nekoga izgubiti, a da ga nikada ne prestane voljeti. Kažu da vrijeme liječi rane, možda ih samo nauči sakriti, jer postoje tuge koje se ne vide, suze koje se ne isplaču i praznine koje se ne popune. Postoje ljubavi koje ne prestaju ni onda kada život mora krenuti dalje. Danas, nakon 15 godina, možemo samo reći: Nedostaješ nam. Nedostaješ nam u posebnim danima, u trenucima sreće, u trenucima tuge, u tišini i u mislima koje niko drugi ne može čuti. Čuvamo te od zaborava. Čuvamo naše uspomene, naše trenutke i sve ono lijepo što je bilo naše. Jer dok god te se neko s ljubavlju sjeća nisi otišao potpuno. Možda te više ne možemo zagrliti ali možemo zatvoriti oči u mislima vratiti na trenutak. Možda ne možemo čuti tvoj glas ali ga moje srce još uvijek pamti. Možda nisi pored nas, ali dio tebe će zauvijek ostati sa mnom. Petnaest godina bez tebe. Petnaest godina tuge, uspomena i tišine a ljubav prema tebi i dalje traje. Da mogu birati između još jednog dana s tobom i svih ovih petnaest godina bez tebe, izabrala bih samo jedan dan samo da te još jednom zagrlim i kažem ti koliko si mi značio, koliko te volim. Nadamo se da negdje postoji mjesto gdje nema rastanka i gdje ćemo se jednog dana ponovo sresti. Nisi zaboravljen. Nikada nećeš biti. Živiš u našim uspomenama, u našim srcima i u jednom posebnom dijelu našeg srca koji je zauvijek ostao tvoj. Voljeli smo te tada, volimo te i danas i voljet ćemo dok god naše srce kuca.

Tvoji voljeni mama Zuhra i tvoja Elmedina Nokto... Volimo te El-Fatiha