Dana 05.09.2026. godine navršava se godina dana otkako me je napustila moja najbolja prijateljica Jaca

Jasminka Điho

-

Ne boli smrt, već boli sve ono što dolazi poslije nje. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da se još koji put vidimo. Bole uspomene i spoznaja da se više nikada nećemo zagrliti. Nedostaje mi mogućnost da ti kažem nešto sasvim obično, a da od toga, samo našim razgovorom, nastane nešto posebno. Najviše mi nedostaje što više ne mogu čuti tvoj glas i nastaviti naš razgovor tamo gdje smo ga posljednji put prekinuli. Boli to što mi svuda fališ. Boli i život koji je mogao još da traje, a ugasio se. Iako te više nema, moja Jaco, i iako si daleko od očiju, nisam te zaboravio. Kako bih i mogao? Naći ću te u svojoj duši i u svome srcu, jer tamo zaborav ne zalazi. Zaboraviti te značilo bi zaboraviti jedan od najljepših i najvažnijih dijelova mog života. Nosiću te u svojim mislima, u svojim uspomenama i u svom srcu. Dok god živim, živjet će i dio tebe u meni. Godine će prolaziti, ljudi će nastaviti svojim putem, život će se mijenjati… ali moja ljubav, zahvalnost i sjećanje na tebe neće nestati. Bila si moja najbolja prijateljica, ali te riječi su premale za ono što si mi značila. Bila si osoba koju sam najviše volio i neko ko će zauvijek ostati dio mene. Ako postoji neko mjesto gdje duše ponovo pronalaze mir, vjerujem da si tamo. A ja ću te ovdje čuvati od zaborava. Nedostaješ mi, Jaco moja. Zauvijek.

Mahir sa porodicom