NAŠEM MIRZI

Mirza Lazović

- 2026

I tako dođu trenuci kada ni najljepše riječi ovog svijeta nisu dovoljno velike za bol koju osjećamo. A danas mnoge boli i srce i duša i svaka uspomena na tebe moj Mirza. Kako da vjerujemo da pišemo tvoj posljednji pozdrav. Da govorimo „bio je“ a još uvijek očekujemo da se pojaviš, nasmiješ onim svojim poznatim osmijehom, dobaciš neku šalu posalicu. Ti koji si uvijek znao nasmijati druge, a sada ostavljaš iza sebe rijeku suza. Bio si čovjek iz raje, šoumen, veseljak i velika dobrica, zakleti željovac (mada mi se to nikad nije sviđalo). Čovjek si bio kojeg su ljudi voljeli upravo zbog onoga što jesi, iskren, nasmijan i pun života. Čak si se i doktora pomalo bojao… a mi sada ne možemo prihvatiti da je došao dan kada te nijedan doktor, nijedna ovozemaljska sila i nijedna doza nisu mogli vratiti nama. A sad ono najteže: Tvoji Emir i Omar ostat će bez tatinog zagrljaja. Rast će a ti nećeš biti tu da ih vodiš kroz život, da im se raduješ, da ih zagrliš kada im je teško i kažeš im da će sve biti dobro. Jednog dana će oni postati veliki ljudi a u srcu će cijeli život nositi pitanje kako bi izgledalo da si bio tu za svaki njihov važan trenutak. Tvoja Nejla ostaje bez čovjeka sa kojim je trebala dijeliti još puno jutara, večeri, planova, radosti i godina. Umjesto zajedničke budućnosti ostaju joj uspomene i ogromna praznina na mjestu gdje si trebao biti. A majka Nisa… Majci je najteže. Nijedna majka ne bi smjela dočekati dan da ispraća svoje dijete. Nakon svega što joj je život već odnio sada mora ispratiti i tebe. Ne postoji riječ koja može opisati njen bol koja ostaje da živi sa svojim djetetom samo u uspomenama. A tvoj none… tvoj brat, tvoj heroj, neko s kim si bio toliko vezan. Koliko će on samo puta poželjeti da ti nešto kaže, da te nazove, da mu nešto osmisliš i onda će shvatiti da te više nema. Mi bismo Mirza ipak voljeli da si još malo ostao. Još samo malo. Da gledaš svoje dječake kako rastu. Da zagrliš Nejlu. Da nasmiješ majku Nisu. Da dočekaš da se tvoj brat oženi. Da sjedneš sa svojom rajom i napraviš još hiljadu šala. Da smo znali da je ovo posljednji put ne bismo te pustili da odeš tako lako. Ostaje nam bol što je dosta toga ostalo neizgovoreno, neproživljeno. Zato ti sada kažemo iako nas čuješ samo kroz naše dove: Voljen si bio Mirza. Volimo te. I volit ćemo te dok god nas bude. Otišao si prerano. Ali iza tebe ostaje nešto što smrt ne može uzeti, ljubav tvoje porodice i uspomene svih nas na tebe. Neka ti dragi Allah podari najljepše mjesto u Džennetu, a tvojoj Nejli, tvojim dječacima, majci Nisi, bratu Neni i svima nama sabur. Falit ćeš nam Mirzane. Molim dragog Allaha da ti se smiluje, oprosti grijehe, podari najviši stepen dženneta i sastavi sa tvojim voljenim koji su preselili.

Inna lillahi wa inna ilayhi raji’un Ismar Kaljić